Zakonodavne ovlasti 

Europski parlament ima ključnu ulogu u donošenju odluka u EU-u, i uz Vijeće, jedan je od dvaju suzakonodavaca EU-a.

Većinu europskih zakona Europski parlament i Vijeće donose zajednički na prijedlog Europske komisije. Taj se postupak naziva redovnim zakonodavnim postupkom ili suodlučivanjem.

U nekim slučajevima, europskim ugovorima predviđeni su posebni zakonodavni postupci, kao što su savjetovanje i suglasnost, u kojima Parlament nije ravnopravan s Vijećem kao u redovnom zakonodavnom postupku.

Rad Parlamenta na zakonodavnom tekstu počinje kada primi prijedlog Europske komisije, institucije koja pokreće zakonodavni postupak. Prijedlog se upućuje odboru, a zastupnik u Europskom parlamentu zadužen je za sastavljanje izvješća. Taj je zastupnik poznat kao izvjestitelj. Ako se zakonodavni prijedlog odnosi na više područja, njime se mogu baviti suizvjestitelji iz različitih odbora.

Nakon rasprava između predstavnika klubova zastupnika i savjetovanja, čiji cilj je postizanje kompromisa, parlamentarni odbor glasa o nacrtu izvješća i po potrebi ga mijenja. Nakon što je tekst revidiran i usvojen na plenarnoj sjednici, Parlament je usvojio svoje stajalište.

Redovnim zakonodavnim postupkom Europskom parlamentu i Vijeću Europske unije dodjeljuju se iste zakonodavne ovlasti u širokom rasponu područja (na primjer gospodarsko upravljanje, imigracija, energetika, promet, okoliš i zaštita potrošača).

Postupak je uveden Ugovorom iz Maastrichta (1992.) pod nazivom suodlučivanje, a zatim je proširen i postao je učinkovitiji zahvaljujući Ugovoru iz Amsterdama (1999.).

Ugovorom iz Lisabona (2009.) redovni zakonodavni postupak postao je glavni zakonodavni postupak u sustavu donošenja odluka EU-a.

U okviru redovnog zakonodavnog postupka zakonodavni tekst može proći najviše tri čitanja u Parlamentu i stupa na snagu samo ako Parlament i Vijeće postignu dogovor o konačnom tekstu.

Tim se postupkom osigurava da zastupnici u Europskom parlamentu, kao izravno izabrani predstavnici Europljana, mogu oblikovati pravila i usmjeravati politike EU-a u skladu s očekivanjima svojih birača.

U početku, Ugovorom iz Rima iz 1957., Europskom parlamentu dodijeljena je savjetodavna uloga u zakonodavnom postupku. Komisija je predlagala, a Vijeće donosilo zakonodavstvo.

Uvođenje suodlučivanja i postupno proširenje ovlasti Parlamenta naknadnim izmjenama Ugovora dovelo je do toga da se neki od zakonodavnih postupaka koji su se u prošlosti često primjenjivali sada primjenjuju samo u ograničenom broju slučajeva.

U okviru savjetovanja, Europski parlament može odobriti ili odbiti zakonodavni prijedlog, ili predložiti njegove izmjene.

Vijeće nije zakonski obvezno uzeti u obzir mišljenje Parlamenta, ali, u skladu sa sudskom praksom Suda Europske unije, ne smije donijeti odluku prije nego što ga primi.

Taj se postupak sada primjenjuje na zakonodavna područja kao što su izuzeća na unutarnjem tržištu i pravo tržišnog natjecanja.

U nekim slučajevima, Ugovorom o Europskoj uniji ili Ugovorom o funkcioniranju Europske unije, propisano je da Europski parlament mora dati suglasnost za završetak postupka.

To znači da Parlament može odobriti ili odbiti predloženi akt, ali ga ne može izmijeniti. Ako Parlament ne da svoju suglasnost, Vijeće ne može usvojiti akt.

Suglasnost Parlamenta potrebna je pri donošenju novog zakonodavstva o borbi protiv diskriminacije.

Isto se primjenjuje kada Vijeće donosi mjere u područjima u kojima nadležnosti EU-a nisu izričito dodijeljene, ali su potrebne za postizanje ciljeva utvrđenih u europskim ugovorima, što je poznato kao klauzula o fleksibilnosti pod člankom 352. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

Postupak suglasnosti, koji je prije bio poznat kao pristanak, primjenjuje se i u neke druge svrhe osim donošenja zakonodavstva. Od Europskog parlamenta traži se suglasnost za međunarodne sporazume o kojima pregovara Europska unija ili sporazume koji se odnose na pristupanje ili izlazak neke zemlje iz EU-a.

Osim toga, Parlament mora dati suglasnost za odluke Vijeća u skladu s člankom 7. Ugovora o Europskoj uniji, kojima se utvrđuje da država članica EU-a može teško prekršiti vrijednosti EU-a ili da ih već ozbiljno i trajno krši.

Kada Europski parlament i Vijeće donesu zakonodavni akt, mogu Komisiji dodijeliti ovlasti za donošenje nezakonodavnih akata povezanih s tim zakonodavnim aktom.

Postoje dvije vrste nezakonodavnih akata:

• Provedbeni akti: Komisija želi stvoriti uvjete za ujednačenu provedbu zakonodavnog akta u svim državama članicama EU-a
• Delegirani akti: Komisija je ovlaštena dopuniti ili izmijeniti neke elemente zakonodavnog akta koji nisu ključni

Provedbeni akti predstavljaju se odborima stručnjaka iz država članica EU-a, a Parlament se obavještava tijekom postupka i zadržava pravo nadzora.

Na temelju prijedloga nadležnog parlamentarnog odbora, Parlament može uložiti prigovor navodeći da nacrt provedbene mjere prekoračuje ovlasti utvrđene zakonodavnim aktom ili u nekim drugim aspektima nije u skladu s pravom EU-a.

Parlament može zatražiti od Komisije da povuče ili izmijeni mjere, ili podnese novi prijedlog u okviru odgovarajućeg zakonodavnog postupka.

Delegirani akti obično se upotrebljavaju kada se neki elementi zakonodavnog akta moraju redovito prilagođavati kako bi se u obzir uzeo tehnički ili znanstveni napredak. Parlament i Vijeće delegiraju neke od svojih ovlasti kao suzakonodavci kako bi se odluke donosile brzo i učinkovito.

U skladu s odredbama zakonodavnog akta, Parlament ili Vijeće mogu uložiti prigovor na delegirani akt u određenom roku (obično dva mjeseca) nakon primitka obavijesti. Ako se to dogodi, delegirani akt ne može stupiti na snagu.

Europski parlament ili Vijeće također mogu odlučiti opozvati delegiranje ovlasti Komisiji.

Europska komisija ovlaštena je za većinu zakonodavnih prijedloga na razini EU-a.

Međutim, člankom 225. Ugovora o funkcioniranju Europske unije Parlamentu se daje pravo da od Komisije zatraži zakonodavni prijedlog o određenoj temi.

U skladu sa sporazumom koji su postigli Parlament i Komisija, Komisija se obvezala odgovoriti na takav zahtjev u roku od tri mjeseca. Ako Komisija odluči da neće predložiti zakonodavstvo na zahtjev Parlamenta, mora opravdati svoje stajalište Parlamentu.

Unutar Parlamenta, poziv na predlaganje novog zakonodavstva može podnijeti odbor nadležan za tu temu ili jedan ili više zastupnika u Europskom parlamentu. Odbor za proračune može dati mišljenje o financijskom aspektu prijedloga.

U skladu s člankom 17. Ugovora o Europskoj uniji, Komisija inicira godišnje i višegodišnje programiranje EU-a. Kako bi postigla taj cilj, Komisija priprema svoj program rada.

Europski parlament surađuje s Komisijom u procesu sastavljanja programa rada, pri čemu Komisija uzima u obzir prioritete koje Parlament navede.

Kada Komisija usvoji program, Parlament, Vijeće i Komisija pregovaraju i postižu dogovor o zajedničkoj izjavi u kojoj se određuju ciljevi i prioriteti EU-a.

Detaljni načini suradnje Parlamenta i Komisije oko programa rada Komisije utvrđeni su u Okvirnom sporazumu o odnosima između dviju institucija.