Uvod

Služba za usmeno prevođenje Europskog parlamenta jedna je od najvećih u svijetu. Usmeni prevoditelji imaju važnu ulogu u ostvarivanju učinkovite komunikacije u ovoj jedinstvenoj instituciji koja u svom radu svakodnevno upotrebljava 24 jezika.

U početku su službeni jezici Europskih zajednica bila četiri jezika država osnivačica: njemački, francuski, nizozemski i talijanski, pa je tako bilo 12 mogućih jezičnih kombinacija.

Nakon proširenja dodani su i drugi jezici:

1973.: engleski, danski, irski ili galski (samo za prijevod Akta o pristupanju Irske i temeljnih dokumenata), odnosno 4 + 2 = 6 službenih jezika te 30 jezičnih kombinacija.

1981.: grčki ─ sedam službenih jezika i 42 jezične kombinacije.

1986.: španjolski i portugalski ─ 9 službenih jezika i 72 jezične kombinacije.

1995.: finski i švedski ─ 11 službenih jezika i 110 jezičnih kombinacija.

2004.: estonski, mađarski, litavski, latvijski, malteški, poljski, češki, slovački i slovenski ─ 20 službenih jezika i 380 jezičnih kombinacija.

2007.: rumunjski, bugarski i irski ─ 23 službena jezika i 506 jezičnih kombinacija.

2013.: hrvatski - 24 službena jezika i 552 jezične kombinacije.

Osim toga, uz službene jezike nerijetko postoji potreba i za jezicima država kandidatkinja, kao i za ruskim, kineskim, arapskim, japanskim i sl.

Usmeno prevođenje zastupnicima EP-a omogućava da se međusobno razumiju te im osigurava komunikaciju.

• Aktivan jezik: jezik na koji se usmeno prevodi (jezik koji zastupnici slušaju).
• Pasivan jezik: jezik s kojeg se usmeno prevodi (jezik kojim zastupnici govore).
• Pivot: usmeni prijevod koji preko releja pruža konferencijski prevoditelj s nekog od manje zastupljenih jezika.
• Retour: koristi se kod manje zastupljenih jezika kad konferencijski prevoditelj prevodi i na njega i s njega na svoj aktivan jezik.

Jezična kombinacija konferencijskog prevoditelja sastoji se od svih pasivnih i aktivnih jezika kojima vlada.