Ugovori i Europski parlament
Prvim Ugovorom potpisanim 1951. osnovana je Parlamentarna skupština, koja je kasnije preimenovana u Europski parlament. Cilj tog Ugovora bio je obvezati šest država koje su u prošlosti međusobno ratovale na suradnju u postizanju zajedničkih ciljeva.
Ugovorima koji su uslijedili suradnja je proširena na nova područja ili su oni, s obzirom na to da je broj država članica narastao sa šest na 27, bili namijenjeni poboljšanju rada institucija EU-a. Poljoprivredna politika, na primjer, uvedena je Ugovorom o osnivanju Europske ekonomske zajednice, a Ugovorom iz Nice omogućena je reforma institucionalne strukture EU-a.
Europski parlament, Vijeće, Komisija, Sud i Revizorski sud izvršavaju svoje ovlasti u skladu s Ugovorima. Komisija se smatra „zaštitnicom Ugovora”.
Kako nastaju europski ugovori?
Ako se planira izrada novog ugovora ili se izmjenjuje postojeći ugovor, osniva se međuvladina konferencija u okviru koje se sastaju predstavnici vlada država članica. U fazi izrade i razvoja ugovora provodi se savjetovanje s Parlamentom, koji daje svoje mišljenje o njemu.
Veće ovlasti Parlamenta
Sa svakim novim ugovorom Parlament je dobivao sve veće demokratske, nadzorne i zakonodavne ovlasti. Ugovorom iz Bruxellesa (potpisanim 1975.) Parlament je dobio pravo na kraju svake godine pregledati financijska izvješća EU-a i ocijeniti je li Komisija pametno i ispravno upravljala proračunom EU-a.
Jedinstvenim europskim aktom (ugovor potpisan 1986.) osiguralo se da niti jedna nova članica ne može pristupiti EU-u bez pristanka Parlamenta. Ugovorom iz Amsterdama (potpisanim 1997.) ojačana je uloga Parlamenta kao suzakonodavca s Vijećem na cijelom nizu područja koja su uređena pravom EU-a (neka od njih uključuju zaštitu potrošača, sposobnost zakonitog rada u drugoj državi članici i pitanja zaštite okoliša).
Posljednji ugovor, Ugovor iz Lisabona, stupio je na snagu 1. prosinca 2009.
Njime se ojačala uloga Europskog parlamenta, nacionalnim parlamentima dala veća odgovornost za usmjeravanje europske politike, a građanima EU-a se omogućilo pravo inicijative. Ugovorom iz Lisabona osnažene su nadležnosti Parlamenta kao potpuno priznatog suzakonodavca s većim proračunskim ovlastima. Njime se također Parlamentu dodijelila ključna uloga u izboru predsjednika Europske komisije.